Job 5

1Zovi; hoće li ti se ko odazvati? i komu ćeš se između svetijeh obratiti? 2Doista bezumnoga ubija gnjev, i ludoga usmrćuje srdnja. 3Ja vidjeh bezumnika gdje se ukorijenio; ali odmah prokleh stan njegov.

4Sinovi su njegovi daleko od spasenja i satiru se na vratima a nema ko da izbavi. 5Ljetinu njegovu jede gladni i ispred trnja kupi je, i lupež ždere blago njihovo.

6Jer muka ne izlazi iz praha niti nevolja iz zemlje niče. 7Nego se čovjek rađa na nevolju, kao što iskre iz ugljevlja uzlijeću u vis.

8Ali ja bih Boga tražio, i pred Boga bih iznio stvar svoju, 9Koji čini stvari velike i neispitljive, divne, kojima nema broja; 10Koji spušta dažd na zemlju i šalje vodu na polja;

11Koji podiže ponižene, i žalosne uzvišuje k spasenju; 12Koji rasipa misli lukavijeh da ruke njihove ne svrše ništa; 13Koji hvata mudre u njihovu lukavstvu, i namjeru opakih obara;

14Danju nailaze na mrak, i u podne pipaju kao po noći. 15On izbavlja ubogoga od mača, od usta njihovijeh i od ruke silnoga. 16Tako ima nadanja siromahu, a zloća zatiskuje usta svoja.

17Gle, blago čovjeku koga Bog kara; i zato ne odbacuj karanja svemogućega. 18Jer on zadaje rane, i zavija; on udara, i ruke njegove iscjeljuju. 19Iz šest nevolja izbaviće te; ni u sedmoj neće te se zlo dotaći.

20U gladi izbaviće te od smrti i u ratu od mača. 21Kad jezik šiba, bićeš sakriven, niti ćeš se bojati pustoši kad dođe. 22Smijaćeš se pustoši i gladi, niti ćeš se bojati zvijerja zemaljskoga.

23Jer ćeš s kamenjem poljskim biti u vjeri, i zvijerje će poljsko biti u miru s tobom. 24I vidjećeš da je mir u šatoru tvom, kućićeš kuću svoju i nećeš se prevariti. 25Vidjećeš kako će ti se umnožiti sjeme tvoje, i porod će tvoj biti kao trava na zemlji.

26Star ćeš otići u grob kao što se žito snosi u stog u svoje vrijeme. Eto, razgledasmo to, tako je; poslušaj i razumij.

27